Poruka s filmom

Priča kaže da je, ugledavši kćerina lutka uronjena u blato, odbačena pokraj polovice iscijeđenog limuna, Ryan Gosling redateljici poslao poruku. „Bit ću tvoj Ken. Njegova istina mora biti ispričana.“ Priča će ući u legendu jer Greta Gerwig shvatila ga je vrlo ozbiljno. Imala je poruku. Za njezino joj je iznošenje bio potreban film. Tako je nastala Barbie.

Glumčev pristanak označio je svršetak više od desetljeća duge misije snimanja prvoga cjelovečernjeg igranog filma o najpoznatijoj lutki. Nakon brojnih animiranih ostvarenja, nedovoljno dugih ili zanimljivih za pojavljivanje na velikom platnu, i dvije godine po haranju Bratzica kino­blagajnama, momci iz Mattela odlučili su 2009. prava za snimanje povjeriti studiju Universal Pictures, no petogodišnja neaktivnost navela ih je da povjerenje poklone Sonyju, čiji su šefovi iskušavali razne mogućnosti, od Jenny Bicks preko Diablo Cody pa do Alethee Jones u čijoj je viziji glumačko društvo trebala povesti Anne Hathaway. Barbie celuloidnu sreću pronalazi tek nakon što 2018. Warner Bros nakratko postaje Warner SIs (čak će im i logo, za potrebe špice, postati boje ciklame), a štafetu preuzima Greta Gerwig, glumica, scenaristica i redateljica već zapažena po inteligentnim ostvarenjima poput Lady Bird i Malih žena. U njezinoj je inicijalnoj viziji Barbie dolazila u liku Gal Gadot čija bi glumačka (i superjunačka) prošlost, s obzirom na intertekstualnost i citatnost upisane u film, sigurno bila zastupljena. Ali Wonder Woman bila je zauzeta nekom drugom rolom, pa je ova ponuđena Margot Robbie.

Zabava s okusom šećerne vune pretvara se u LSD-trip koji je pošao po zlu / Izvor BLITZ distribucija

I dobro da je tako jer australska je glumica izvrsna u utjelovljenju popkulturnih fantazija, glumački jednako zaigrana kao Harley Quinn uz blijedog i zaboravljivog Jokera i kad kao vladarica ružičastog svijeta parira Goslingovoj virtuoznosti. Suigra glumačkog para, a tako i treba biti, iznosi film i predvodi plejadu drugih izvrsnih ostvarenja – tu se posebno ističe Helen Mirren kao nevidljiva naratorica.

Autoironično i metareferencijalno, kao subverzivna reakcija na muške glasove u epskim spektaklima, ne bez duha kurira priču o genezi plavokose lutkice. Uvodni odsječak u kojem djevojčica, potaknuta pojavom lutke s drugog planeta, razbija staru lutku-bebu i tako, simbolički, kida okove patrijarhata, posveta je Kubrickovoj 2001.: Odiseji u svemiru jednako kao što će, nekih pola sata poslije, izbor između roza stiletica i neuglednih birkenštokica podsjetiti na Matrixovu crvenu i plavu tabletu. Ono što film ne uzima u obzir jest da između štikle i šlape postoji lepeza različite obuće, a stopala, okidač svih Barbikinih egzistencijalnih dvojbi, „pravoj“ lutki spuštena su još 2015. Čak i da se, umjesto na vrhove prstiju, postavi na trepavice, scenaristički par Greta Gerwig–Noah Baumbach ne može prodati svoju priču o feminizmu, patrijarhatu i emancipaciji.

„Razmišljate li ikada o umiranju“, pitanje koje zaustavlja jednu u nizu plesnih večeri u Barbielandu, jednakom bi brzinom zaustavilo zabavu u Stvarnom svijetu, kamo stereotipna Barbie odlazi nakon što se, spomenutih spuštenih stopala, i s celulitom na bedru, uputi po savjet čudnoj Barbie (Kate McKinnon) i pritom saznaje da, kao u svakoj igri lutkarice i lutke, njezin život nije drugo do odraz tuđe stvarnosti – želi li vratiti stvari na staro, morat će pronaći „svoju“ djevojčicu i pomoći joj. Na već toliko puta viđenu putovanju pridružuje joj se Ken pa, dok Barbie shvaća da u stvarnom svijetu nije feministička ikona nego Pedro spreman za vješanje, on otkriva snagu muškaraca i konja (suptilno!) i spoznaje patrijarhat kao rješenje svih problema Kenova s one strane ružičaste barijere.

Tu počinju problemi, kako za Barbie tako i za njezin, inače tehnički dotjeran i gotovo besprijekoran film. Ružičasta halucinacija za koju je Rodrigo Prieto osmislio posebnu paletu roza boje, a njezino je oživljavanje presušilo zalihe boja kompanije Rocco, do tog trenutka zabava s okusom šećerne vune pretvara se u LSD-trip koji je pošao po zlu. Zamke patrijarhata dobro su nam poznate, kao i opasnosti woke-kulture i ekstremne političke korektnosti i Barbie na tom polju ne donosi ništa nova. Možda skretanjem u satiru pokušava zagovarati politiku srednjeg puta i međusobnog razumijevanja, no ta bi se pila, od zagovaratelja krize muškog identiteta, vrlo lako mogla okrenuti naopako.

Jer ona je Barbie (i može biti sve), a on je samo Ken (inkarnacija surfer dude pojavnosti i mentalnog sklopa, ne tako pametan dodatak), ali u njezinu filmu on se mnogo bolje zabavlja, što do izražaja posebno dolazi u songu Ken, posveti mjuziklima za koju kao da je Goslinga pripremao Kevin Bacon. Takvih je posveta proizvodima popularne kulture, i referencija iz stvarnog svijeta mnogo i, u moru drugih pseudoporuka, gledateljima bi mogla promaknuti ona najvažnija – u sceni na klupi, starica koja na Robbieno „Tako ste lijepi“ odgovara sa „Znam“ posveta je Barbari Hundler-Segal, jedinoj „pravoj“ Barbie koja, u konačnici, i ne sliči „na sebe“. I stoga, dok se Ken zabavlja, Barbie stoji na jednoj nozi; uz iznimku nekoliko duhovitih momenata, previše se trudi i ta je pretencioznost sprečava da postane pravi ljetni hit. Nažalost, umjesto filma s porukom, Barbie je poruka s filmom. Takva su dociranja malo komu draga.